Spava. Mirno diše. Uvijek spava kad ja uzdišem. Možda počnem uzdisati tek kad zaspi, ali kako može spavati dok ja uzdišem. Nikada ne pita zašto tako glasno uvlačim u sebe zrak. Ne čuje. Da ga je briga čuo bi.

Umara me uzdisanje. Osjećam se kao da zovem upomoć usred puste ravnice. Na svim stranama prazan horizont, ni životinje nema, a ja vrištim zovući spasitelja. Besmisleno. Bolje je da štedim snagu i pokušam se dokopati te daleke crte, možda iza nje ima nekog. Izvlačim se iz kreveta, navlačim papuče i vučem noge po izlizanom, kvrgavom parketu. Škripi. Spava. Uvijek spava kad vučem noge. Ili ja vučem noge samo kad on spava.

Moj horizont je u špajzi, pokraj prozora. Na drvenoj polici stoje boce s rakijom, iznad njih čaše za crno vino. Dobili smo ih prije 22 godine. Dar za vjenčanje. Još su sve čitave. Rijetko pijemo vino. Dva – tri puta godišnje, kad dođu gosti.

Kao i skoro svake večeri uzimam jednu i točim rakiju u nju. U trbušastu čašu na tankoj nožici stane poprilično tekućine. Prvo si natočim onako kako zamišljam da bi mi konobar u finom restoranu natočio neku ekstravagantnu berbu. Kad bih znala koje su berbe ekstravagantne. Promiješam, kako sam vidjela u filmovima, otpijem gutljaj, držim rakiju u ustima dok me ne zapeku nepca, pa progutam. Gledam kroz prozor. Dosadne narančaste lampe osvjetljavaju dosadnu ulicu. Nikog na ulici. Kao i svake večeri. Nitko da prođe, zagleda se u prozor moje špajze i zapita se što radim tako kasno. Sama.

Ponovo točim. Ovog puta ne kao da sam restoranu. Punim čašu do polovice. Ne kušam više rakiju. Ispijam je u dva gutljaja. Znam kakvog je okusa. A i da ne znam, svejedno je. Pijem je da ne bih uzdisala. Da ne vrištim na pustari. U tri gutljaja praznim čašu. I točim još jednu dobru mjeru.

Tu čašu, u koju svake noći točim drugu rakiju, perem samo kada je iznosim na stol. Kada, dva – tri puta godišnje, dođu gosti. Što ću je prati. Svi znaju da rakija dezinficira, a ionako samo ja iz nje pijem. Jednom sam pročitala da Englezi ne peru čajnike. Tako im čaj ima bolji okus. Pročitala sam i da uvijek stave po jednu žličicu čaja za svaku šalicu i još jednu za čajnik. Otada i ja natočim još prst rakije više. Za čašu.

Hvala Bogu, u ovoj kući uvijek ima rakije. Loza, travarica, dunjevača, orahovica, medica, višnjevača, klekovača, biska, smokovača i rogačica. Svaka od njih u množini. Samo šljivovice nema. Svekar kaže da kad omiriši šljivovicu poželi susjeda udariti ušicom sjekire po zatiljku. Pa je i ne radi.

Ponekad se pitam što bi bilo da noću pijem šljivovicu. Bih li otišla u podrum po sjekiru pa ušicom odalamila i muža i dijete. Ne bi me čuli dok im se približavam. Ne čuju ni kad ustajem, ne čuju ni kad se vraćam. Ne više vukući papuče po parketu već zapinjući za svaku njegovu kvrgu. Mogla bih im se prišuljati. Kome prvom? Možda njemu. U filmovima se uvijek prvo riješe snažnijega. Morala bih biti precizna. Da ne jaukne. Da ne probudi dijete. Njegov vrisak bi je sigurno probudio, nije to moj uzdah koji nitko ne čuje. Morao bi to biti jedan udarac od kojeg se lubanja rasprsne, a mozak razlije snove po jastuku. Pogriješim li, probudi li dijete, ne bih znala što da radim. Mogla bih ga dokrajčiti još jednim udarcem. Ili s dva. Ali što ću s budnim djetetom. Kako da nju udarim dok me gleda. Ne bih željela da mom djetetu posljednja misao bude da joj je majka ubojica.

Na sreću, svekar ne radi šljivovicu.

Jednom mjesečno dođe s par boca.

„Znam da vi ne pijete, ali u kući mora biti rakije. Kuća bez rakije je kao kuća bez ljudi“, kaže svaki put. A, ja mislim da nije u pravu. Rakija i jest za kuće bez ljudi. Za ona mjesta gdje nitko ne čuje bol.

Puno se već boca nakupilo. U onima skroz straga, već izblijedjelih slova na kuhinjskim naljepnicama, je obična voda. Na svaku bocu svekar lijepim rukopisom, onako kako su ljudi pisali dok su još jedni drugima rukom pisali, ispiše koja je rakija u njoj i kada ju je proizveo.

Blijeda su slova na najstarijim bocama, ali znam koju sam koju sam prvu popila i u praznu bocu natočila vodu. Bila je to obična lozovača. Prozirna. Pekla je. Duboko je ta boca u dnu police, u mraku. Toliko dugo stoji da se vjerojatno pretvorila u amebovaču. Sjećam se kad smo u osnovnoj školi pod mikroskopom gledali te životinjice kako plivaju u vodi. Veselilo bi me da su naselile i moju prvu noćnu utjehu. Bar bi netko bio živ tu pored mene.

U neke boce ne točim običnu vodu. Glupo bi bilo u onu u kojoj je bila bakrena mirta natočiti prozirnu tekućinu. Skuhala sam čaj, natočila ga još vrelog, i dobro zatvorila. U njoj sigurno ništa ne živi. Kuhanjem sam ubila svaki zametak života. Onako kako je mirta u meni ubila jecaj. Ta mi boca nikada neće pasti onako kako mi s vremena na vrijeme padnu druge. Premala je polica, posumnjao bi netko. Dva su reda pravih rakija, iza njih voda i čajevi.

Ima noći kada pomislim da bih ujutro trebala srušiti sve s police, da popucaju, a litre laži se razliju po pločicama. Ne bih se više plašila da će me netko otkriti. Ima, međutim, i jači strah. Kako da preživim noći dok svekar ne donese nove boce? Kako da onda skrivam da točim u trbušastu čašu. Ne, neka sve ovako ostane. Jednom kad osjetim da dolazi kraj sve ću srušiti. Moram. Zamisli da mi dođu na karmine pa im natoče ukiseljeni čaj ili vodu prepunu životinjica da popiju za moju dušu. Svi bi znali da je moja duša već sve popila, a oni bi vjerojatno dobili proljev. Ne bih to mogla podnijeti. Ni mrtva.

Vraćam čašu na policu. Osušit će se do jutra kraj otvorenog prozora. Nikada nije pitao kako na toj jednoj jedinoj čaši nema prašine i paučine. Kao što nikada nije pitao zašto noću uzdišem. Zazveckaju čaše. Zapela sam rukavom pidžame. To bi mogao čuti. Ukipim se. Ništa. Ni to nije čuo.

Teturam do sobe, izuvam papuče i uvlačim se pod pokrivač. Ležim na leđima i gledam plafon kako se vrti. Vodio me tata jednom na ringišpil. Vrtio se ringišpil, vrtjelo se nebo, vrtjela se moja plava haljinica s bijelim točkama. Velikim bijelim točkama. Svaka od njih se nastavila vrtjeti kad je gazda zaustavio ringišpil, utihla cika djece, a ja oteturala ocu. Povratila sam po njemu. Izbacila sam i jaja od doručka, i kiselo zelje od ručka, i gusti sok, i ružičastu šećernu vunu. Sve je završilo po njegovoj safari košulji. Bile su moderne tada, a tata je pazio kako se odijeva. I po lijevom džepu sam povratila. Pokraj naliv pera i naočala za čitanje koje je uvijek nosio. Rekao je da nema veze. I nikad me više nije odveo na ringišpil.

Okreće se, plafon, sve brže. Juri kao što ni onaj ringišpil nije jurio. Uspavljuje me. Utapam se u tom vrtlogu. Okreće se i on, pokraj mene. Prebacuje mi ruku preko trbuha. Mrmlja da me voli. Pa diše, tako prokleto tiho diše. Okrećem glavu da ne osjeti rakiju u dahu. Ne uzdišem.

Advertisements
radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: