U ime obitelji vs Mazzocco-1-2 (1)

U ime obitelji vs Mazzocco-2-2 (1) Nebulozna prijava Željke Markić Novinarskom vijeću časti

Očitovanje Novinarskom vijeću časti na prijavu Željke Markić

Poštovani kolege,

predsjedniče, članice i članovi Novinarskog vijeća časti,

Željka Markić, predsjednica udruge „U ime obitelji“ podnijela vam je prijavu u kojoj tvrdi da sam prekršio Kodeks časti. Za početak, ispričavam vam se što morate trošiti svoje dragocjeno vrijeme na ovu prijavu i na moj odgovor.

Prijaviteljica tvrdi da se u tekstu „Katolici se razbjesnili i počeli prijetiti – Što bi rekao sveti Leopold?“ na najprizemniji i uvredljiv način izrugujem s: hrvatskim svecem Leopoldom Bogdanom Mandićem, vjernicima koji su se došli pokloniti njegovom tijelu kao svetoj relikviji, dogmama Katoličke crkve, Katoličkom crkvom u cjelini i svim vjernicima.

Optužbe su brojne i teške. Iza njih, osim udruge „U ime obitelji“, stoji katolički svetac Leopold Mandić i svi vjernici, kako katolici tako i svi drugi, pa se ukupno mojim tekstom uvrijeđeno našlo oko 6 milijardi osoba na svijetu. Prijavi se nisu pridružili Otac, Sin i Duh Sveti, prorok Muhamed a.s., ni jedno od hinduističkih božanstava, kao ni Perun, Svantevid, Vesna, Thor, Odin niti Loki, da navedem samo neke. Pretpostavljam da udruga „U ime obitelji“, zauzeta anketiranjem šest milijardi vjernika na Zemlji, kao i komunikacijom sa svetim Leopoldom, nije stigla zatražiti njihovu punomoć za podnošenje prijave. Da su imali samo malo više vremena sigurno bi popis uvrijeđenih bio daleko dulji. Doduše, prijaviteljica nije podastrijela ni jedan dokaz da ima pravo govoriti u ime onih za koje navodi da su uvrijeđeni, odnosno da ima punomoć prijavljivati u njihovo ime, te ne navodi ni da sam nju samu uvrijedio. Što nisam, jer je u tekstu nigdje nisam spomenuo. No, pretpostavimo na trenutak da zaista ima legitimaciju podnijeti ovu prijavu.

Čime sam to uvrijedio tako brojnu i tako osjetljivo mnoštvo:

  1. Tijela dobrog dijela tih svetaca i svetica, ne zaboravimo žene, katolici jako vole mrtve i do smrti mučene žene, nastradao je nakon smrti. Tijela su im komadana i slana u razne dijelove svijeta. Prst na jednu, goljenica na drugu, lubanja na treću stranu.“

Primjer svetog Leopolda, a nije usamljen, pokazuje nam da Katolička crkva zaista nakon smrti komada tijela osoba koje smatra svetima. Tako je, nakon ekshumacije 1963. godine, s tijela pokojnika odstranjena ruka. Jedan dio je poslan u kapucinsku crkvu u Padovi, jedan u crkvu Sv. Leopolda Mandića u Dubravi, jedan u svetište Vrhbosanske nadbiskupije u Maglaju. Ostatak tijela čuva se u Padovi, a tijekom Godine Milosrđa nalazi se na svojevrsnoj turneji koja ga je dovezla i u Zagreb. Ako ovaj primjer nije dovoljan da dokaže da Katolička crkva komada tijela svetaca upućujem vas da zađete u riznicu bilo koje bogatije katedrale i u njoj ćete pronaći razne dijelove tijela.  Da vas poštedim gubitka vremena navest ću vam samo neke primjere: jezik svetog Antuna Padovanskog, prst svetog Tome, prst i glava svete Katarine, ljevica svete Tereze koju je Francisco Franco čuvao na noćnom ormariću do smrti, tijelo svetog Franje Ksaverskog koje se nalazi u Goi dok se dijelovi desne ruke nalaze u Rimu i Macau. Sve te relikvije su dijelovi tijela odrezani post mortem za razliku od glave sv. Ivana Krstitelja koji je usmrćen dekapitacijom te trenutno zagubljenog prepucija Isusa Krista, koji je preživio obrezivanje.

Nadalje, navodno je uvredljiv i dio rečenice: „katolici jako vole mrtve i do smrti mučene žene“. Ponovno moram posegnuti za primjerima. Svetu Ceciliju su Rimljani pokušali skuhati do smrti. Nije im uspjelo pa su joj triput pokušali odsjeći glavu. Tek je nakon tri dana umrla od krvarenja. Magdalenu od Nagasakija mučili su 13 dana te je na koncu udavili dok je naglavačke visjela u rupi. Svetu Terezu Benediktu od Križa, poznatu i kao Edith Stein, nacisti su ubili u plinskoj komori Auschwitza. Kod svete Lucija Sirakuške nije potpuno jasno je li mučena vađenjem očiju ili je vlastite oči sama izvadila. Kako bilo, od toga je umrla.  Ostaci njenog tijela danas se mogu naći u Rimu, Napulju, Veroni, Lisabonu i Milanu. Svima je pri proglašenju svetima u obzir uzeto upravo mučeništvo, a tek nakon toga čuda ostvarena njihovim zagovorom. Sve su one voljene i štovane svetice Katoličke crkve. Dakle, katolici vole mrtve i do smrti mučene žene.

Da zaključim prvu točku, svaka riječ u navedenim rečenicama proizašla je iz uobičajene prakse Katoličke crkve pa prema tome ne mogu biti uvredljive za njene vjernike.

  1. „…potpuno je svejedno moli li se vjernik pred otfikarenom glavom Svete Katarine Sienske, ili njenim desnim palcem nekoliko metara dalje, ili pred, recimo, komadom drveta.“

Prema važećem nauku Katoličke crkve relikvije ne mogu natjerati Svevišenjega na bilo kakvo djelo. Njihovo djelovanje (ako ga ima op. aut.) ovisi o Bogu. Katolička crkva, sama, nikada nije ustvrdila da same relikvije ima ikakvu moć, radilo se o kosti Sv. Petra ili vodi iz Lourdesa. Crkva uči da susret s relikvijama može biti prilika za Božja čuda.

Bog je, pak, svemoguć.  I svoju milost može jednako pokazati na vjerniku koji se moli pred relikvijama svetaca ili pred komadom drveta.

Dakle, svejedno je pred čime se vjernik moli. Da budem do kraja pošten, katoličkim naukom se tvrdi da relikvije mogu inspirirati vjernika i duhovno ga približiti Bogu, no one same na Boga nemaju nikakav utjecaj. U njima nema ničeg čarobnog, tvrdi se u nauku Katoličke crkve.

  1. „U staklenom lijesu vidjeli su najveći dio njegovoga tijela jer katolici ni u 20. stoljeću nisu odustali od običaja da dobrim ljudima odrežu komad tijela. Leopold Mandić tako je nakon smrti ostao bez lijeve ruke.“

Prijaviteljica navodi da je i ova rečenica sporna. Ovdje mogu samo ponoviti ono što sam već napisao pod prvom (1.) točkom. Komadanje tijela svetaca uobičajena je praksa u Katoličkoj crkvi. Tako je bilo i s tijelom Leopolda Mandića. Ruka mu je odrezana nakon ekshumacije te još razdijeljena na dva dijela.

  1. „Učas je nestao mir koji im je donio sveti Leopold i pretvoriše se u sumanute krvožderne sljedbenike najvećih hitova Džihadi Johna.“

Za početak rečenica je pogrešno citirana. U originalu glasi: „Učas je nestao mir koji im je donio sveti Leopold i pretvoriše se u sumanute krvožedne sljedbenike najvećih hitova Džihadi Johna“. Riječ krvožder u hrvatskom jeziku ne postoji, barem ne u rječnicima koje sam konzultirao. Pretpostavljam da bi mogla označavati nekog tko se krvlju želi hraniti, no da bi je žderao ona bi morala biti u koliko-toliko krutom stanju. Onakvom kakvo nalazimo u krvavici, deliciji spremljenoj od životinjske krvi i mljevenih žitarica, najčešće kukuruza. Nisam napisao „krvožder“, iako moram priznati da mi se riječ sviđa i sigurno ću je negdje upotrijebiti, jer nisam dio katolika želio proglasiti gurmanima koji uživaju u krvavicama. Upotrijebio sam riječ „krvožedni“ jer ona ispravno opisuje stanje u koje je zapao dio katolika.

Citiram: „Ne rugaj se sa svecima i sa vjernicima ili općenito sa vjerom. Zašto si takav? Samo stvaraš probleme. Pazi se metke, ne moj odati sam kroz grad.“; „Jebem ti majku sve što imaš u obitelj i porijeklo pravit ćemo gulaš od tebe sve ti jebem“; „zadavim te golim rukama“; „I sad kad ti netko kosti polomi bejzbol palicom reći ćeš da je to napad na slobodu izražavanja“; „doći će to tebe glave kad-tad će se gusta magla spustiti i tebe u grob srušiti“; „Pod hitno vratiti inkviziciju i podmazati sprave“; „Na lomaču sve vas s tog retardiranog portala“; „Ne seri po hr.narodu i vjeri. Mogla bi te noć progutati“; „Dabogda ostatke tijela svoje kćeri kupio po cesti, pabirak po pabirak kada se sprdaš sa katolicima“.

Citirane rečenice samo su dio poruka koje su primili novinari i urednici Indexa. Iz njih se može iščitati želja deklariranih katolika da nad novinarima i urednicima Indexa primijene iste one postupke koje je Džihadi John, ovdje upotrijebljen kao personifikacija svih ubojica ISIL-a, primjenjuje nad svojim žrtvama. Imamo tu i obično, gotovo milosrdno, ubojstvo metkom, spaljivanje, kuhanje, davljenje, lomljenje kostiju, mučenje raznim domišljatim spravama, osvetu nad potomcima. Usporedba je, kako sam pokazao, više nego primjerena.

Raščlanivši navodno uvredljive rečenice dokazao sam da ni jedna od njih ne može uvrijediti vjernika Katoličke crkve. Svaka od njih potpuno je u skladu s katoličkim naukom, a one koje se ne tiču samog nauka u skladu su s ponašanjem onih koji se nazivaju katolicima. Nadalje, ni na jednom mjestu nisam, kako navodi prijaviteljica: „Javno očitovanje vjere etiketirao i proglasio bolesnim“. To je obična izmišljotina i toga u mom tekstu nema pa na tu laž ni ne mogu reagirati.

I još: „Autor gore navedenih članaka žestoko krši odredbe Ustava i Zakona o suzbijanju diskriminacije te vrijeđa i omalovažava na najprizemniji način sve ljude katoličke vjeroispovijedi“.

Koliko god prijaviteljica vjerovala u moje moći ja „ljude katoličke vjeroispovijedi“ ni na koji način nisam u stanju diskriminirati, niti to činim, niti bih činio da mogu. Da bih to mogao činiti morao bih imati neku vlast ili moć nad njima, a ja je nemam. Ne mogu ih ni na koji način spriječiti ni u demonstriranju njihove vjere, niti ih zbog tog demonstriranja spriječiti u ostvarivanju bilo kojeg ljudskog ili građanskog prava. Štoviše, sama prijaviteljica navodi da se u Republici Hrvatskoj 86,3 posto stanovništva izjasnilo katolicima. Kakvo god moje pisanje bilo ni na koji način ne može diskriminirati toliko mnoštvo. Da još malo pojasnim – diskriminacija je postupak kojim se unaprijed ograničuju ili onemogućuju prava građanina, grupa ili naroda. Osim što nad tolikom grupom nemam nikakve moći moj tekst je izašao nakon njihove demonstracije vjere. Bez vremenskog stroja, dakle, ne mogu ih diskriminirati post festum. Osim ove rječničke definicije diskriminacije navodim i zakonsku: „Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta izražavanja ili spolne orijentacije“.

Prema zakonu ova se definicija odnosi na područja: rada i radnih uvjeta, obrazovanja, znanosti i sporta, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite, pravosuđa i uprave, stanovanja, javnog informiranja i medija, pristupa dobrima i uslugama, članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama, sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom životu.

Ni nad jednim od ovih područja nemam baš nikakvih ingerencija te nisam ni mogao diskriminirati bilo koga. Čak ni nad medijima nemam nikakvih ovlasti, bez obzira što radim u jednom, jer ne mogu „ljudima katoličke vjeroispovijesti“, a i da mogu ne bih to činio, zabraniti pristup i nastup u bilo kojem mediju kao ni osnivanje vlastitoga.

Upozorio bih još da je prijava Novinarskom vijeću časti u bitnome identična prekršajnoj prijavi koju je protiv mene podnio Krešimir Planinić, član udruge „U ime obitelji“. Prema tome istovremeno se vodi i sudski postupak i postupak pred Novinarskim vijećem časti. Molim Vijeće da u ovom slučaju ne primijeni članak 44. stavak 4. Statuta i ne zastane s postupkom.

Na koncu, siguran sam da sam dokazao da navedeni dijelovi moga teksta ni na koji način nisu bili uvredljivi niti diskriminirajući, kao i da ni na koji način nisam prekršio odredbe Kodeksa časti hrvatskih novinara te zahtijevam da se prijava odbaci u cijelosti.

 

vijece

Zaključak Novinarskog vijeća časti na prijavu Željke Markić

Prijava je odbačena, baš kao i ona koju je Prekršajnom sudu u Zagrebu podnio Krešimir Planinić, no udruga U ime obitelji ne prestaje sa sudskim zlostavljanjima. Podnijeli su protiv mene i kolega zajedničku tužbu zbog diskriminacije. Dakle, ćerat ćemo se još.

 

 

 

Advertisements
radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: