U Rimu su komedije završavale imperativnim Plaudite! kojim su glumci pozivali publiku da ih isprati pljeskanjem. Ove godine čuli smo mnogi Plaudite pa su mnogi od nas i izlazili na prozore i pljeskali ručicama za sestre, liječnike, vatrogasce, spašavatelje, navijače, same sebe. Kao po naredbi smo se bodrili, kao po naredbi suzili zbog svake nevolje koja nas je snašla i za svakog Zagija, Vučka i Pobednika koji se grle, brane, nose u naručju i uopće patetiziraju.

Uvjeravali smo sami sebe, a još više druge, da nas napor i muka 2020. čini boljima i da ćemo ne samo pobijediti nego se “jednom kad sve ovo prođe” probuditi u novom empatičnom svijetu. I kad čovjek pogleda kolone pomoći i goloruke volontere koji ovih dana hitaju na Baniju lako bi mogao zaključiti da su ljudi zaista postali bolji, da brinu za druge i da ih tuđa nevolja dira više nego vlastita.

Možda i jesu, i možda ćemo se zaista u nekoj bliskoj budućnosti svi uhvatiti u kolo i zaneseni pjevati
u bajci, zelenoj i mirisnoj, cvjetnoj svoj i nevinoj, livadi iz sna.
Možda neki i hoće, ali ja neću. Ne zato što ne bih htio ili iz nekog glupavog prkosa kojim se protivim zajedništvu u patnji i sreći, niti zato što želim biti drugačiji. Ne pravim se pojedinac, da iskoristim rečenicu iz Urbanih plemena. Jednostavno više ništa ne osjećam.

Posljednji dani 2020. odveli su me na Baniju i pred tim užasom sam shvatio da sam iscrpio sve spremnike empatije. Gledao sam izbezumljene ljude i životinje, srušene kuće i uništene živote, grad koji je zapeo u prošlosti i kojem je u dva dana oteta bilo kakva šansa da ima budućnost i osjećao sam – ništa.
Izostanak bilo kakvog suosjećanja, moram priznati, me preplašio. Jesam li se pretvorio u sociopata koji će ostatak života provesti ravnodušan pred tuđom patnjom? Hoću li joj je se početi veseliti? Izazivati je?

Nadam se da nisam i nadam se da neću. Ne zato da me ne biste mrzili, to mogu podnijeti a i navikao sam se. Niti iz želje da se nekome svidim, da za tim stremim ne bih ovo ni pisao. Nadam se zbog sebe samoga. Nemam više emocija ni za sebe, svaki novi udarac primam kao nešto neizbježno i samim time nevrijedno uznemiravanja. Netko bi mogao reći da je to dobar način za nošenje sa životom, ali ja ipak nisam poklonik gologuzih gurua koji sjede na himalajskim snjegovima i s božanskim mirom promatraju svijet, pročišćeni i prosvijetljeni.

Nadam se da ću i ja opet moći zasuziti pred fotografijom tužnog psića koji čuva ruševine u kojima je poginuo njegov čovjek. To, čini se, čini dobre ljude. Htio bih biti dobar.
Izostanak empatije nije u meni uništio i osjećaj dužnosti prema bližnjima, prema društvu. I dalje pomažem kako znam, dat ću priloge u novcu, odjeći, hrani i krvi. No to činim kao Rimljanin u publici, po nagovoru ili zapovjedi s pozornice. Nemam potrebu, samo dužnost, pomagati i ako sam zbog toga loš čovjek neka sam. Možda jednom opet budem dobar pa me zavole hoi polloi.

Dotad, na kraju još jedne vrtnje oko žutog patuljka, zahvaljujem boljima od sebe. Prijateljima koji su doletjeli u pomoć kad mi je trebalo, onima koji su znali kad treba nazvati i onima koji su znali da kad me nipošto ne treba tražiti. Hvala onima koji su izdržali moje šutnje i grčenje i onima koji su istrpjeli moju ravnodušnost prema životu. Bolji ste ljudi od mene. I zato što ste bolji želim vam da ne postanete kao ja.

Želim vam svu sreću sutra i u 2021., i 5781., i 1442. i 2774. AUC, fućka mi se koji kalendar koristite. Ionako su to samo bezvezne znamenke jer životi se žive u nekim drugim, složenijim, ciklusima, od tuge i sreće, od ushićenja do desperatnosti.

Želim vam sreću i da spontani pljesak, standing ovation na otvorenoj sceni, da nitko nikada iza vaših djela ne mora moliti ili narediti: Plaudite!.

radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: