Na ormaru u dnevnom boravku, između nekoliko stotina knjiga, stoji statua. Marija Jurić Zagorka s mojim imenom, nekim datumom, i obrazloženjem: “Za istraživačko novinarstvo”. Nagrada je to Hrvatskog novinarskog društva. Dobio sam je za blesavu avanturu. I to je jedino opipljivo što bih svojoj kćeri mogao ostaviti od posla koji živim već dva desetljeća.
Što sam zaradio, potrošio sam. Što sam proživio, ispričao sam. Marija Jurić Zagorka je jedino što se može dotaknuti, uzeti u ruke, pokazati. Vrijedi mi. Vrijedi mi više od vjenčanog prstena, slika po zidovima, obiteljske ostavštine. Zaradio sam je. Kažnjen sam zbog nje. Jebeno puno mi vrijedi.
Stoji na ormaru uz knjige i fotografiju žene koju nikada nisam upoznao. Pravi društvo ženi koja mojoj supruzi nedostaje više nego išta na svijetu. Pravi društvo njenoj majci. Ta brončana skulptura na mramornom podestu bila je moj podsjetnik da ima smisla biti novinar. Da vrijedi pisati i boriti se.
Od jučer je se sramim.
“Tko će nama čuvati uski dio granice od Splita do Prevlake? Prema ovoj presudi vjerojatno mudžahedini, povratnici iz Sirije”, izgovorila je Ivana Petrović s Nova TV. I zaslužila istu Zagorku zbog koje ja ne smijem u jednu zapadnu državu. Izgovorila je to nakon što je ratni zločinac Slobodan Praljak ispio otrov pažljivo režirajući svoju smrt. Izgovorila je to opravdavajući njegov čin, izgovorila je to brišući svaku odgovornost za koncentracijske logore u Bosni i Hercegovini. Kolege Mario Sladić, Anka Bilić Keserović, Marijana Kranjec, Zoran Šprajc i Sabina Tandara Knezović, ocijenili u to vrhuncem televizijskog novinarstva u Hrvatskoj.
Njihovi i moji kriteriji su različiti, baš kao što su bili različiti moji i kriteriji predsjednika HND-a o izvještavanju o lešu Leopolda Mandića kada su ga, onomad, nosali po Hrvatskoj. Tada je predsjednik HND-a osudio mene. Danas ja osuđujem moje kolege, drugove po profesiji, neki su mi i prijatelji, jer su nagradu dodijelili osobi koja nije bila sposobna odmaknuti se od emocija i profesionalno izvještavati. Svima nam se to dogodi, iz svakakvih razloga, no za to zaslužujemo pokudu, a ne nagradu. Ivanu Petrović poznajem godinama, na nekim smo terenima i zajedno bili. I ne zamjeram joj ništa. Ona je izrekla što je mislila da je ispravno.
Ja mislim da je ispravno da ne možemo dijeliti istu nagradu. Upozorio me na to čovjek kojeg s poštovanjem zovem kolegom.  Boris Pavelić iz Novog lista. Boris s kojim sam tukao terene, i kojeg smatram i kolegom i prijateljem. Upozorio me da je neprihvatljivo da na ormaru držimo istu figuru koju je jučer primila u ruke Ivana Petrović. I Boris je u pravu. Morat ću je maknuti. Zagorka je jedna od tri nagrade koje sam dobio. “Ubojito slovo” za pjesmu, nju za istraživačko novinarstvo i zlatnu medalju za kuhanje brujeta. Zagorku više ne računam.
Falit će mi na ormaru, ali neće mi biti žao.

Advertisements
radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: