Weimarska Hrvatska

Kada je carski generalštab 1918. godine shvatio da nema više nikakvih šansi pobijediti u ratu, kada su Francuzi, Englezi i Amerikanci zaustavili posljednju ofenzivu, a njemačka vojska bila desetkovana Španjolskom gripom, nazvanom tako ne zbog toga što je izbila u Španjolskoj nego zato što su neutralni Španjolci jedini imali vremena u novinama baviti zdravstvenim problemima, predao je vlast socijaldemokratima. Svi ti rojalisti i pruski nacionalisti vlast su bez problema predali smrtnim neprijateljima SPD-u kojeg su iz dna duše prezirali. Nisu to učinili zato što su mislili da socijaldemokrati mogu izvući zemlju nego zato što su željeli da netko drugi pojede njihova govna, da nekog drugog veterani kad se vrate s fronta krive za veleizdaju. Veteranima nitko nije mogao objasniti da su izgubili rat, nisu to mogli prihvatiti jer su po kapitulaciji Reicha napustili rovove koji su bili duboko u neprijateljskom teritoriju, noga protivničkog vojnika na sveto tlo zašla je tek po završetku rata da bi okupirala dijelove zemlje ili odnijela industrijska postrojenja. Oni su se osjećali kao pobjednici koje je netko izdao, godinama su govorili o nožu leđa. Iz arsenala njemačke vojske nekoliko dana po završetku rata nestalo je preko milijun pušaka, nekoliko tisuća topova i minobacača.

FREIKORPS

Završili su u rukama Freikorpsa, paravojnih organizacija koje su bile odane samo svojim zapovjednicima, a s novom vladom nisu željeli imati ništa iako su povremeno čak i surađivali kada bi se socijaldemokrati pokušali nauštrb nekog trećeg pokušali približiti ekstremnoj desnici. Weimarska Republika, nazvana tako po gradiću Weimaru u kojem je donesen demokratski ustav, socijaldemokrati su ga izabrali jer ga je bilo lako braniti – nisu se usudili ustavotvornu skupštinu održati u Berlinu, danas je najpoznatija po hiperinflaciji za vrijeme koje milijarde maraka nisu bile dovoljne za kupiti štrucu kruha i milijunskoj nezaposlenosti. Međutim, imala je ona i svoje dobre godine kada je marka ipak nešto vrijedila i kada je Nijemac prilično dobro živio. Te godine su omogućili jeftini krediti iz Amerike. Sjedinjene Američke Države imale su viška novca jer su im uredno pristizale rate duga od Britanaca, posljednju su isplatili tek šezdesetih godina, pa su ga plasirale u Njemačku. Tako su Nijemci plaćali ratnu odštetu, Saveznici time vraćali dug braći preko Atlantika, a ovi su ga upumpavali u njemačko gospodarstvo i svi zadovoljni. Dobro je išlo dok se burza nije srušila 1929. godine. Tada su Amerikanci odlučili sve zadržati za sebe i nisu slali više ni centa preko oceana. Weimar je kolabirao. Manje je, međutim, poznato da su socijaldemokrati uspjeli reformirati porezni sustav, učinkovitom naplatom prilično dobro puniti državnu blagajnu, da su pokrenuli restrukturiranje željeznica te da su imali dovoljno patriotskog osjećaja da odbiju ispuniti najgore dijelove Versajskog ugovora. Usprkos svemu nikada nisu imali pravu šansu uspjeti. Više je razloga.

VETERAN

Jedan od glavnih je što su već spomenute Freikorpse i razne uglavnom naoružane, čak i kad su se formalno nazivali pjevačkim zborovima ili ribičkim društvima, veteranske udruge, od kojih će se većina kasnije inkorporirati u SA i SS, doživljavali kao ravnopravne partnere. Veterani Velike Klaonice prihvaćeni su kao arbitri društvene prihvatljivosti, oni su odlučivali tko je patriot, a tko izdajica. Vlada ih nikada nije ozbiljno pomislila razoružati, a još manje asimilirati u društvo. Pustila ih je da još 15 godina žive u ratu. Zapravo, u Njemačkoj je 1. Svjetski rat završio tek 1945. Freikorpsi su bili i neka vrsta socijalnih ustanova jer država nije imala dovoljno novca da se za njih pobrine pa joj je na neki način i odgovaralo da se brinu sami za sebe. Nije im ni pokušala objasniti da usprkos tome što su posljednji dan rata dočekali u Francuskoj, što vojska nije izgubila ni pedlja njemačkog tla, da su ipak izgubili rat. Borba u kojoj su po vlastitom viđenju bili iznimno uspješni toliko je iscrpila Njemačku da bi svako daljnje inzistiranje na ratu dovelo samo do toga da Njemačka crkne od gladi i da bi tek tada neprijatelj umarširao u zemlju. Socijaldemokrati im nisu ni pokušali objasniti da su za to krivi njihovi zapovjednici, carski generalštab koji je rat namjeravao voditi upravo onako kako je vođen kao veliku rovovsku klaonicu računajući da će Francuska propasti prije njih. Vojnici su se dakle osjećali kao pobjednici, a bili su osuđeni na životarenje poraženih.

Hindenburg-1932

Drugi važan razlog propasti socijaldemokrata bio je predsjednik koji je bio izdanak ancien regimea. I sam je prezirao Republiku, puno mu je bliža bila monarhija i njezin red. Kao bivši vojni zapovjednik uživao je silnu popularnost, a mnoge zapovjednike Freikorpsa doživljavao je kao svoje kolege, braću po oružju. On pogotovo nije želio priznati da je sa svojim kolegama generalima i feldmaršalima izravni krivac za poraz Njemačke. Duboko konzervativan nikako nije želio prihvatiti te novotarije o demokratskim izborima, vladavini prava, referendumima koji su se u Njemačkoj prvi put pojavili u Weimarskom ustavu. Njemačka je bila mlada zemlja, tek se prije nekoliko desetljeća ujedinila, i nije imala nikakvo iskustvo s demokracijom. Mnoge je i zbunjivala. Socijaldemokrati su pak bili takvi papci da su svakome pokušali ugoditi.

INFLACJIA

Treći važan razlog bila je već spomenuta svjetska kriza. Njemačka je živjela na kreditima koje odjednom više nije mogla vraćati, a socijaldemokrati se u tome nikako nisu snašli. Nisu imali pojma kako se izvući osim tiskanjem novca, što nije bio njihov izum – car je to radio još za vrijeme rata računajući da će se sve ispeglati kad jednom pobjede i kad oni od Francuza naplate ratnu štetu, pa se vrlo brzo sve urušilo.

***

Hrvatska je u dubokoj ekonomskoj krizi. Zbog svjetske krize iz inozemstva više ne stižu jeftini krediti koji su joj osigurali nekoliko godina prosperiteta i optimizma. Socijaldemokratska se vlada i dalje pokušava zaduživati, a kamate na te kredite rastu iz dana u dan. Usprkos tome što sređuju porezni sustav, često i pretjeruju u tome, ne bi li napunili državnu blagajnu financijski problemi su sve veći i veći. Nezaposlenost divlja, a ono malo ljudi koji rade na grbači nosi i glomaznu upravu i neproporcionalno velik broj umirovljenika i golem broj socijalnih slučajeva. Novca za ulaganja nema. Kriza je u svijetu još uvijek toliko duboka da se nikome ne isplati riskirati u nekoj tamo državici na rubu svijeta.

Hrvatska ima socijaldemokratskog predsjednika, silno popularnog. Ako je vjerovati anketama rejting mu je blizu 80 posto. Predsjednik je kratko bio član Socijaldemokratske partije, ona zapravo i nije njegovo prirodno okruženje. Izravni je izdanak praancien regimea, a usput se okružio i tvrdim klerikalnim konzervativcima izravno upletenima u aktualne referendumske probleme te onima koji su vjerno služili njegove prethodnike. Njegova popularnost je tolika da se ako je želi, a želi, održati mora ulagivati svim dijelovima društva i svojim bivšim stranačkim kolegama, ali i njihovim oponentima, zelenima i katoličkim fundamentalistima, borcima za ljudska prava i zadrtim fašistima. Njemu to nije problem. Socijaldemokratsku vladu ionako, navodno, prezire. Hrvatska je mlada zemlja i nema puno iskustva s demokracijom. Referendumi joj, kako se stvari odvijaju, služe za sužavanje umjesto za širenje područja slobode. Mnogi demokraciju shvaćaju kao pravo većine da čini što hoće. Nije to specifikum samo ulice, to je uvjerenje živo i u političkim elitama ako su u poziciji.

Vukovar, 18.11.2013 - Obiljezavanja Dana sjecanja na zrtvu Vukovara 1991.

Hrvatska je pobijedila u ratu, ali to nikada nije dostojno proslavila. Njenim vojnicima nikada nije priznato da su pobjednici. Frustrirani su dugogodišnjim sudskim procesima na Tribunalu, bez obzira što su njihovi zapovjednici oslobođeni. Predsjednik koji je vodio državu u ratu i prvim godinama poraća nije želio heroje, uredio je da veterani nemaju posla, ali je velikom broju dao dobre mirovine da ga ni ne moraju tražiti. Prepustio ih je njihovim udrugama i osigurao da imaju višak vremena. Njegov prvi nasljednik je želio rat što prije ostaviti iza sebe, ali ništa nije napravio da i oni imaju razloga to učiniti. Vlade su, pak, veteranske udruge prihvatile kao ravnopravne partnere. S njima se pregovara, oni su arbitri društvene prihvatljivosti i odlučuju tko je patriot, a tko izdajica. Nikada ih se nije pokušalo asimilirati u civilno društvo, ostavljeni su da i dalje žive rat u kojem su pobijedili, ali se osjećaju poraženima. Obje su se socijaldemokratske vlade silno plašile veterana iako su upravo one u poraću napravile sve da saniraju štete rata i da Hrvatsku pokušaju urediti u koliko toliko pristojnu državu. Ponekad uspješno, ponekad baš i ne. Koliki je strah od veterana najbolje pokazuju posljednji mjeseci u Vukovaru. Vlast se nije usudila ploče s ćiriličnim natpisima postaviti po danu, učinila je krišom noću. Pokazala je time veliki strah što su organizatori protućiriličnih demonstracija vrlo brzo shvatili. Na obljetnici vukovarske tragedije to su im i jasno pokazali. Kako je to Romano Bolković u telefonskom razgovoru lijepo rekao: „Krug je završen. Ako nemaš hrabrosti po danu postaviti ploče u mojoj ulici, onda mojom ulicom nećeš po danu ni šetati. To su jučer rekli vladi i predsjedniku kada su im zapriječili put“. Moje skromno uvjerenje je da je vlada pogriješila. Ako već nije željela sukob trebala je ploče postaviti po danu, ne braniti ih i svaku razbijenu mirno zamijeniti pa kome prije dosadi.

VUKOVAR1

Jučer, pak, kada im je zapriječeno uključenje u kolonu sjećanja predsjednik i premijer su dobro reagirali, povukli su se.  Pokazali su da ne žele sukob i time su pridonijeli da se cijela situacija malo smiri. Međutim s njima su se povukli i predstavnici diplomatskog zbora, a oni u svojim izvješćima mogu napisati samo da ova garnitura ne vlada svojom zemljom, da postoje dijelovi teritorija kojima se ne može slobodno kretati i da je vrlo vjerojatno vrijeme da njihove vlade potraže nove partnere u Hrvatskoj.

Advertisements
22 comments
  1. candide said:

    Moje skromno uvjerenje je da ste Vi pogriješili. Ma nije problem to što ste režimski novinar, kvazi intelektualac i samodopadni umjetnik, nije problem ni Vaše ime i prezime, nacionalnost, spol, ni boja kože. Problem je Vaš režim, i onaj drugi, i vi lijevi, i oni desni, i vi partizani, i oni ustaše. Isti ste. Uvijek isti uhljebi koji razdiru zdravo tkivo, koji žive na tuđoj grbači. Zar čovjek ne zna kada je kraj? Ma opet, zar bih ja znao?
    Ne bih htio uvrijediti seksualne manjine u Hrvatskoj zbog, kako ste Vi naveli, “aktualnih referendumskih problema”, no možete li svi vi režimski uhljebi potražiti nove partnere za vaše orgijanje, a nas napokon ostaviti na miru.
    Nije problem Nadan Vidošević, problem je HDZ=SDP koji vas dovodi na “rukovodeće funkcije” gdje “prigode beru jagode”.
    Večeras bih ipak podijelio s Vama riječi, riječi čovjeka koji je znao da je kraj: “Ide noć negdje u beskonačnost, a mi smo tu, ili ćemo biti negdje dalje? No, za ovim stolom, recimo još nešto na rastanku…”

    • Dragi candide, možete misliti da sam u krivu, možda i jesam. Međutim, vaša kvalifikacija moje malenkosti kao režimskog novinara me pomalo vrijeđa. Prvo, nisam više novinar. Drugo, ne znam kojem to režimu ja služim ili sam služio. Tu bih molio malo razjašnjenje. Nikada sebi nisam utvarao da sam intelektualac, ponešto znam, ali mi nedostaje prava disciplina za to. Umjetnik sam još manje. Samodopadan jesam, ali od vraga to valjda nje neki grijeh. Volim sebe, ali time ne ponižavam druge. ne živim ni na čijoj grbači, nikad ni nisam osim kada su me financirali roditelji, a i tada sam svojim radom pomagao. Režimski uhljeb? stvarno ste pretjerali

      • candide said:

        Jesam li? Ispričavam se ako jesam. Ne želim “sjećanje” samo pred izbore ili kada se “partneri ne slažu” ili kao što ste i sami naveli da se vidi “tko je patriot, a tko izdajica”. Samo želim mir. Jesu li mogle vaše/njihove socijaldemokratske i demokršćanske demagogije bar na jučerašnji dan ostati po strani? Ljut sam zato što su svi isti, a “furaju” se na poštenje. Demokracija u Hrvatskoj je “furka”, svi je nose, i partizani i ustaše, i socijaldemokrati i demokršćani, i antifašisti i fašisti, i SDP i HDZ. Ljut sam jer se troši 40 milijuna kuna da se oni, koji ne osjećaju kao ja, degradiraju i ponize u društvu, ljut sam jer mi je susjeda gladna, ljut sam na svakog branitelja, radnika, političara, glazbenika, sportaša, umjetnika koji ne poštuje zakon, ljut sam na one koji zarađuju na tuđim emocijama, ljut sam na one koji su zadužili moju i vašu djecu, ljut sam na uhljebljenja preko veze, ljut sam što su mi ukrali biciklu, ljut sam na oba režima, ljut sam na sjećanja sa figom u džepu, tužan sam zbog ljudske zlobe i pohlepe.
        Nisam Vas htio uvrijediti, samo mi je dosta svega! Možda da je investirati u koju od grana poljoprivrede i stočarstva, otići na koji proplanak ili u kotlinu, ali i prirodu treba poštivati… “ide noć negdje u beskonačnost::”

  2. Zdenko MATIČIĆ said:

    Ma bravissimo Vojo, kad oni koji još jesu novinari neaju muda ili ne znaju, ugodno je ovakvo što pročitati. Nego, kako to i zašto “nisam više novinar” – gdje si, što radiš – ne poznamo se osobno, ali bilo te ugodno čitati u VL-u, očigledno im nisi pasao svojim odmakom od njihova zastranjivanja. Možemo li popričati, ako si na fejsu?

    • Vise nisam u medijima, danas se bavim odnosima s njima. Da na fejsu sam i uvijek sam za razgovor. Hvala na pohvalama

  3. Rade said:

    Izvrsna usporedba, bolesne sličnosti. Jučer sam pročitao i dobru uspredbu s “Maršom na Rim” ista priča s veteranima i “događanjem naroda”. Ulica preuzima mjesto DIPa i donosi odluke u ime svih nas.

  4. Mario Duspara said:

    Vojo, samo jedna napomena – u Vukovaru je ulagivanje veteranima donijelo vlast SDP-u. Recimo, preko ljeta možeš primijetiti da se Vukovarci odmaraju na svojem Otoku (sad su ga počeli zvati Ada, iz čista mira). Tamo ih prevozi nekakvo ribarsko društvo – u naravi (rekao bi Ivan Pandžić) razvojačeni branitelji. Tom je ribarskom društvu gradonačelnik Sabo (u genitivu Saboa) kupio čamce i platio benzin. Kada se Vukovarac želi okupati na Otoku, onda plati 40 kuna (neoporezivo i bez računa, ali s numeriranom članskom iskaznicom bez imena i prezimena) i dobije člansku iskaznicu ribarskog društva. Cijelo ljeto ima prijevoz za te pare (proda ih se barem 5.000 – 10.000). Na otoku se, u organizaciji Ribarskog društva može popiti sok ili pivo, pojesti Hamburger… Plaća se na ruke, bez računa. Deset kuna Cola, 12 kuna hamburger, ako se dobro sjećam. A kada dođu izbori, Sabou glas. Sve do ćirilice. Koju je Sabo srušio i time doveo SDP na vlast. Da skratim, tekst je dobar i vidim vezu s današnjom situacijom. Ali nije HDZ jedini benefaktor.

  5. Mario, i u tekstu možeš pronaći da su i njemčki socijaldemokrati povremeno surađivali s Freikorpsom: ” Freikorpsa, paravojnih organizacija koje su bile odane samo svojim zapovjednicima, a s novom vladom nisu željeli imati ništa iako su povremeno čak i surađivali kada bi se socijaldemokrati pokušali nauštrb nekog trećeg pokušali približiti ekstremnoj desnici”. I to ulagivanje ih je puno koštalo. Ovo nije tekt sao o Vukovaru, već dugo razmišljam o tome

  6. Mario Duspara said:

    Je, sve stoji. Milanović doduše koristi nekoliko istaknutih branitelja kao makete, ali čini mi se da ih baš ne uvažava niti pita za mišljenje. Recimo, znam da ga je Sabo molio da pristane na odgodu primjene zakona u Vukovaru. Budući da je Sabo bliži Komadini i toj struji, Milanović ga je zdušno doveo u situaciju u da Sabo ne može isplivati. Slična je stvar s Matićem, a pogotovo sa Bojanom Glavaševićem, kojeg koriste kao toljagu. A čovjek je pametniji i sposobniji od većine ministara. Ne znam jesi li ga upoznao, ali ako jesi, vidio si to.

    • nisam ga, nažalost, upoznao, ali ga pratim na twitteru i uvjeren sam da si u pravu. kao i s ovim da ne pita i ne uvažava, ali to nije vezano uz to što su oni branitelji, nego što je on Zoran

      • Mario Duspara said:

        kao vjernika, sudnji dan me ne intrigira samo zbog činjenice da onda počinje život vječni. zapravo s velikim nestrpljenjem čekam zbunjeni izraz na licu boga kada počne dijeliti žito od kukolja, a zoki mu zaustavi posao i cinično počne podjebavati, pa citirati bibliju i neke demokratske misli, te primjere iz povijesti finske. zoki je endem i to u dogledno vrijeme valja znanstveno zapisati i katalogizirati, pa zaštititi pri UN-u.

  7. Hrvoje Lozančić said:

    Stvari treba prikazivati onakvima kakve jesu. I bilo bi dobro i da je ovaj premijer na početku svog mandata rekao ove stvari na ovaj način. Da je šokirao ljude, pokazao strukturu društva (razvojačena radna snaga u najboljim godinama prima lakši i veći novac od onih koji rade, a i ovi što rade… ne mogu namiriti dovoljno za one koji rade u javnom sektoru, penzije…), objavio rat za pravu slobodu. U ovoj državi žive dvije kaste ljudi. Izvan i unutar političkog sistema. U političkom sistemu nije bitno koja si stranka, toliko nas malo ima da se skoro svi uspiju delegirati negdje i to je model i motiv političkog poziva. Samo je pitanje jesi li velikih apetita ili ono što se reče sitna marva. Ovi ostali…koji rade i stvaraju BDP…nemaju kad dignuti glavu, u dugovima su, grcaju, preplašeni su i ne vjeruju u protest, otpor – klasni rat.

    Ova je vlada po meni dobila mandat, ne zato jer joj je HDZ prepustio govna…već zato jer joj je narod, ovaj drugorazredni dao mandat da se obračuna s time. I upravo to nisu napravili. I u međuvremenu su se ofucali, priča im je postala šuplja a rezultata nema. I zaludu sada napredna retorika.

    Razumijem ih u teškoćama…nije lako objaviti rat svojoj i tuđoj uhljebljenoj vojsci. Upravo tako zovem sve one koji su po zaslugama političke političke poslušnosti i žrtve dobili posao. Najviše vojske ima HDZ…a koliko vidim i SDP je već u ovom mandatu stigao svoje ljude namiriti, osigurati. Zato je to nemoguća bitka…i zato nemamo pravog lidera. Onaj koji izreče ovo, zatraži ovo i obije mandat…taj bi mogao resetirati ovo nakaradno društvo.

    I zato su priče oko Referenduma 1 i Referenduma 2 suštinski i sudbonosno nebitne za Hrvatsku, makar ljudi imali svoj jasan stav, i imali pravo na žestoku polemiku. Neka se i ta pitanja riješe…možda je budućnost u izravnom odlučivanju. Recimo da na nekom Referendumu 3 Vlada dobija zadatak od građana da smanji državni aparat 50% i provede sistematizaciju za funkcioniranje istog. Bilo bi lipo da oni malo rade za nas.

    • Loki, nije valjda došlo do toga da ti vjeruješ u klasni rat? promijenio si se

      • Hrvoje Lozančić said:

        Neznam zašto si stekao takvo mišljenje u kojem si mi očito postavio okvire i granice.
        Ja živim od svoga rada, snalazim se, nemam nikakvo i političko ni ekonomsko zaleđe.
        Nisam potkupiv, niti onaj koji nudi mito. Tako da se ne mogu okoristiti ni kod poznanika, moćnika.

        Kako god bilo… ja radim u onome što političari zovu “realnom” sektoru, dok mi teoretičari sužavaju radni manevar, ne odgovaraju za pogreške, ne pita ih se za stručnost… a oni koji su manje ambiciozni…a rade u državnim agencijama, firmama, ministarstvima…imaju veće plaće, kolektivne ugovore, pravo na manipulaciju s bolovanjima, pravo na beneficirani topli obrok na poslu, mobitel, ne rijetko i službeno auto… Manje se troše fizički.

        I tako… dođe ti do glave da si dio neke druge klase…koja hrani ovu prvu…

        • pa ti si spomenuo klasni rat u svom prvom komentaru. u ostalom se potpuno slazem s tobom. zato sam prije nekoliko dana i napisao tekst “Kada je nastupila cinjenica smrti ili O Birokratu”.

          • Hrvoje Lozančić said:

            Nisam čitao spomenuti tekst. A priča o Klasnom ratu u mojim utopijskim raspravama s poznanicima na Facebooku je nešto što dugo provlačim kao tezu, kao rasplet. Lako moguće da će uskoro netko uletit s takljom u ured nekog Vodovoda, Gradske uprave, porezne… i reć: ajmo vanka…dosta je bilo. Ajmo na kišu i na vitar… marvo jedna bezobrazna.

            Žive izolirani od stvarnosti, bez instinkta o tome što znači tržište rada, tržište uopće… Opasna kasta…kojoj je broj pripadnika u stalnom i sigurnom porastu

  8. Marko Jevrić said:

    ma o čem vi pričate.. vidim da autor ima i hrvatsko ime i prezime, sigurno je završil neki smjer na filozofskom, član je neke partije, il niš ne radi il radi na hrt-u ili u nekoj državnoj firmi ko savjetnik savjetnika za savjet u vijeću savjeta, piše gluposti, boli ga tuki, a vi se budale palite na to.. il pederi il politika il nogomet, sam o tome hrvati razgovaraju.. Ajmo Hrvatska.. bjezite ljudi, bjezite iz grada hahaha

  9. Anonymous said:

Komentiraj

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: