Weimarska Hrvatska

Kada je carski generalštab 1918. godine shvatio da nema više nikakvih šansi pobijediti u ratu, kada su Francuzi, Englezi i Amerikanci zaustavili posljednju ofenzivu, a njemačka vojska bila desetkovana Španjolskom gripom, nazvanom tako ne zbog toga što je izbila u Španjolskoj nego zato što su neutralni Španjolci jedini imali vremena u novinama baviti zdravstvenim problemima, predao je vlast socijaldemokratima. Svi ti rojalisti i pruski nacionalisti vlast su bez problema predali smrtnim neprijateljima SPD-u kojeg su iz dna duše prezirali. Nisu to učinili zato što su mislili da socijaldemokrati mogu izvući zemlju nego zato što su željeli da netko drugi pojede njihova govna, da nekog drugog veterani kad se vrate s fronta krive za veleizdaju. Veteranima nitko nije mogao objasniti da su izgubili rat, nisu to mogli prihvatiti jer su po kapitulaciji Reicha napustili rovove koji su bili duboko u neprijateljskom teritoriju, noga protivničkog vojnika na sveto tlo zašla je tek po završetku rata da bi okupirala dijelove zemlje ili odnijela industrijska postrojenja. Oni su se osjećali kao pobjednici koje je netko izdao, godinama su govorili o nožu leđa. Iz arsenala njemačke vojske nekoliko dana po završetku rata nestalo je preko milijun pušaka, nekoliko tisuća topova i minobacača.

Završili su u rukama Freikorpsa, paravojnih organizacija koje su bile odane samo svojim zapovjednicima, a s novom vladom nisu željeli imati ništa iako su povremeno čak i surađivali kada bi se socijaldemokrati pokušali nauštrb nekog trećeg pokušali približiti ekstremnoj desnici. Weimarska Republika, nazvana tako po gradiću Weimaru u kojem je donesen demokratski ustav, socijaldemokrati su ga izabrali jer ga je bilo lako braniti – nisu se usudili ustavotvornu skupštinu održati u Berlinu, danas je najpoznatija po hiperinflaciji za vrijeme koje milijarde maraka nisu bile dovoljne za kupiti štrucu kruha i milijunskoj nezaposlenosti. Međutim, imala je ona i svoje dobre godine kada je marka ipak nešto vrijedila i kada je Nijemac prilično dobro živio. Te godine su omogućili jeftini krediti iz Amerike. Sjedinjene Američke Države imale su viška novca jer su im uredno pristizale rate duga od Britanaca, posljednju su isplatili tek šezdesetih godina, pa su ga plasirale u Njemačku. Tako su Nijemci plaćali ratnu odštetu, Saveznici time vraćali dug braći preko Atlantika, a ovi su ga upumpavali u njemačko gospodarstvo i svi zadovoljni. Dobro je išlo dok se burza nije srušila 1929. godine. Tada su Amerikanci odlučili sve zadržati za sebe i nisu slali više ni centa preko oceana. Weimar je kolabirao. Manje je, međutim, poznato da su socijaldemokrati uspjeli reformirati porezni sustav, učinkovitom naplatom prilično dobro puniti državnu blagajnu, da su pokrenuli restrukturiranje željeznica te da su imali dovoljno patriotskog osjećaja da odbiju ispuniti najgore dijelove Versajskog ugovora. Usprkos svemu nikada nisu imali pravu šansu uspjeti. Više je razloga.

Jedan od glavnih je što su već spomenute Freikorpse i razne uglavnom naoružane, čak i kad su se formalno nazivali pjevačkim zborovima ili ribičkim društvima, veteranske udruge, od kojih će se većina kasnije inkorporirati u SA i SS, doživljavali kao ravnopravne partnere. Veterani Velike Klaonice prihvaćeni su kao arbitri društvene prihvatljivosti, oni su odlučivali tko je patriot, a tko izdajica. Vlada ih nikada nije ozbiljno pomislila razoružati, a još manje asimilirati u društvo. Pustila ih je da još 15 godina žive u ratu. Zapravo, u Njemačkoj je 1. Svjetski rat završio tek 1945. Freikorpsi su bili i neka vrsta socijalnih ustanova jer država nije imala dovoljno novca da se za njih pobrine pa joj je na neki način i odgovaralo da se brinu sami za sebe. Nije im ni pokušala objasniti da usprkos tome što su posljednji dan rata dočekali u Francuskoj, što vojska nije izgubila ni pedlja njemačkog tla, da su ipak izgubili rat. Borba u kojoj su po vlastitom viđenju bili iznimno uspješni toliko je iscrpila Njemačku da bi svako daljnje inzistiranje na ratu dovelo samo do toga da Njemačka crkne od gladi i da bi tek tada neprijatelj umarširao u zemlju. Socijaldemokrati im nisu ni pokušali objasniti da su za to krivi njihovi zapovjednici, carski generalštab koji je rat namjeravao voditi upravo onako kako je vođen kao veliku rovovsku klaonicu računajući da će Francuska propasti prije njih. Vojnici su se dakle osjećali kao pobjednici, a bili su osuđeni na životarenje poraženih.

Drugi važan razlog propasti socijaldemokrata bio je predsjednik koji je bio izdanak ancien regimea. I sam je prezirao Republiku, puno mu je bliža bila monarhija i njezin red. Kao bivši vojni zapovjednik uživao je silnu popularnost, a mnoge zapovjednike Freikorpsa doživljavao je kao svoje kolege, braću po oružju. On pogotovo nije želio priznati da je sa svojim kolegama generalima i feldmaršalima izravni krivac za poraz Njemačke. Duboko konzervativan nikako nije želio prihvatiti te novotarije o demokratskim izborima, vladavini prava, referendumima koji su se u Njemačkoj prvi put pojavili u Weimarskom ustavu. Njemačka je bila mlada zemlja, tek se prije nekoliko desetljeća ujedinila, i nije imala nikakvo iskustvo s demokracijom. Mnoge je i zbunjivala. Socijaldemokrati su pak bili takvi papci da su svakome pokušali ugoditi.

Treći važan razlog bila je već spomenuta svjetska kriza. Njemačka je živjela na kreditima koje odjednom više nije mogla vraćati, a socijaldemokrati se u tome nikako nisu snašli. Nisu imali pojma kako se izvući osim tiskanjem novca, što nije bio njihov izum – car je to radio još za vrijeme rata računajući da će se sve ispeglati kad jednom pobjede i kad oni od Francuza naplate ratnu štetu, pa se vrlo brzo sve urušilo.

***

Hrvatska je u dubokoj ekonomskoj krizi. Zbog svjetske krize iz inozemstva više ne stižu jeftini krediti koji su joj osigurali nekoliko godina prosperiteta i optimizma. Socijaldemokratska se vlada i dalje pokušava zaduživati, a kamate na te kredite rastu iz dana u dan. Usprkos tome što sređuju porezni sustav, često i pretjeruju u tome, ne bi li napunili državnu blagajnu financijski problemi su sve veći i veći. Nezaposlenost divlja, a ono malo ljudi koji rade na grbači nosi i glomaznu upravu i neproporcionalno velik broj umirovljenika i golem broj socijalnih slučajeva. Novca za ulaganja nema. Kriza je u svijetu još uvijek toliko duboka da se nikome ne isplati riskirati u nekoj tamo državici na rubu svijeta.

Hrvatska ima socijaldemokratskog predsjednika, silno popularnog. Ako je vjerovati anketama rejting mu je blizu 80 posto. Predsjednik je kratko bio član Socijaldemokratske partije, ona zapravo i nije njegovo prirodno okruženje. Izravni je izdanak praancien regimea, a usput se okružio i tvrdim klerikalnim konzervativcima izravno upletenima u aktualne referendumske probleme te onima koji su vjerno služili njegove prethodnike. Njegova popularnost je tolika da se ako je želi, a želi, održati mora ulagivati svim dijelovima društva i svojim bivšim stranačkim kolegama, ali i njihovim oponentima, zelenima i katoličkim fundamentalistima, borcima za ljudska prava i zadrtim fašistima. Njemu to nije problem. Socijaldemokratsku vladu ionako, navodno, prezire. Hrvatska je mlada zemlja i nema puno iskustva s demokracijom. Referendumi joj, kako se stvari odvijaju, služe za sužavanje umjesto za širenje područja slobode. Mnogi demokraciju shvaćaju kao pravo većine da čini što hoće. Nije to specifikum samo ulice, to je uvjerenje živo i u političkim elitama ako su u poziciji.

Hrvatska je pobijedila u ratu, ali to nikada nije dostojno proslavila. Njenim vojnicima nikada nije priznato da su pobjednici. Frustrirani su dugogodišnjim sudskim procesima na Tribunalu, bez obzira što su njihovi zapovjednici oslobođeni. Predsjednik koji je vodio državu u ratu i prvim godinama poraća nije želio heroje, uredio je da veterani nemaju posla, ali je velikom broju dao dobre mirovine da ga ni ne moraju tražiti. Prepustio ih je njihovim udrugama i osigurao da imaju višak vremena. Njegov prvi nasljednik je želio rat što prije ostaviti iza sebe, ali ništa nije napravio da i oni imaju razloga to učiniti. Vlade su, pak, veteranske udruge prihvatile kao ravnopravne partnere. S njima se pregovara, oni su arbitri društvene prihvatljivosti i odlučuju tko je patriot, a tko izdajica. Nikada ih se nije pokušalo asimilirati u civilno društvo, ostavljeni su da i dalje žive rat u kojem su pobijedili, ali se osjećaju poraženima. Obje su se socijaldemokratske vlade silno plašile veterana iako su upravo one u poraću napravile sve da saniraju štete rata i da Hrvatsku pokušaju urediti u koliko toliko pristojnu državu. Ponekad uspješno, ponekad baš i ne. Koliki je strah od veterana najbolje pokazuju posljednji mjeseci u Vukovaru. Vlast se nije usudila ploče s ćiriličnim natpisima postaviti po danu, učinila je krišom noću. Pokazala je time veliki strah što su organizatori protućiriličnih demonstracija vrlo brzo shvatili. Na obljetnici vukovarske tragedije to su im i jasno pokazali. Kako je to Romano Bolković u telefonskom razgovoru lijepo rekao: „Krug je završen. Ako nemaš hrabrosti po danu postaviti ploče u mojoj ulici, onda mojom ulicom nećeš po danu ni šetati. To su jučer rekli vladi i predsjedniku kada su im zapriječili put“. Moje skromno uvjerenje je da je vlada pogriješila. Ako već nije željela sukob trebala je ploče postaviti po danu, ne braniti ih i svaku razbijenu mirno zamijeniti pa kome prije dosadi.

Jučer, pak, kada im je zapriječeno uključenje u kolonu sjećanja predsjednik i premijer su dobro reagirali, povukli su se.  Pokazali su da ne žele sukob i time su pridonijeli da se cijela situacija malo smiri. Međutim s njima su se povukli i predstavnici diplomatskog zbora, a oni u svojim izvješćima mogu napisati samo da ova garnitura ne vlada svojom zemljom, da postoje dijelovi teritorija kojima se ne može slobodno kretati i da je vrlo vjerojatno vrijeme da njihove vlade potraže nove partnere u Hrvatskoj.

• Freikorps
• Ivo Josipović
• referendum
• socijaldemokrati
• Vukovar
• Weimar
• Zoran Milanović