O petoj koloni i neodoljivom zagrljaju Crvenog terora

Četiri kolone generala Emilia Mole marširale su prema Madridu 1936. godine. Četiri kolone navaljivale su na Madrid, na španjolsku Republiku. Peta kolona, čekala je Francove fašiste u glavnom gradu. Barem se tako nadao zapovjednik Falangista i Karlista. Vjerojatno ih je i bilo u trenutku kada se Mola nadao njihovoj pomoći, no nisu mu mogli pomoći. Povjesničari procjenjuju da su republikanske snage pobile oko 10 tisuća ljudi samo u Madridu. Uglavnom bez suđenja, proganjajući Petu kolonu. Madrid je izdržao do 1939. godine, a u gradu Frankiste nisu dočekali njihovi istomišljenici. Oni koji su se nadali padu Republike nestali su u Crvenom teroru. Takva je sudbina Pete kolone.

12745637_10153988312483934_6296274619772917798_n

Zdravko Tomac u svom tekstu „O napadima, histeriji i sotoniziranju: I Simon Wiesenthal branio je fašizam“ ustvrdio je da sam i ja petokolonaš. „U hrvatskoj vanjskoj politici nova Vlada, koju Zuroff proglašava ustaškom zajedno sa petom kolonom čiji član i Vojislav Mazzocco, jasno ističe da želi da Izrael pored SAD-a i Njemačke bude strateški partner“, napisao je. Na stranu što je, vjerojatno zbog siline strasti koju je unio u pisanje, Tomac zaboravio umetnuti glagol u rečenicu. Pripisat ću to Tomčevoj rastresenosti, možda i gađenju što mora napisati moje ime. Preko moga članstva u petoj koloni ipak ne mogu prijeći. To je ozbiljna optužba zbog kakvih su padale glave, a njegova je neko vrijeme stajala istaknuta i u podnaslovu teksta, pa nestala zahvaljujući, pretpostavljam, nekom razumnom uredniku. Stajala je ta tvrdnja u podnaslovu da svi vide koga Tomac prokazuje kao izdajnika, sabotera i špijuna. S petom kolonom, pa onda i sa mnom, se obračunava bez suđenja, streljačkim vodom, ili u nekakvoj tamnoj uličici s leđa.

O obračunima s takvim podlim izdajnicima Zdravko Tomac sigurno puno zna. Ako već ne iz prve ruke, onda mu je o tome sigurno nešto ispričao njegov mecena Jakov Blažević. Čovjek je imao iskustva u tome. Po završetku 2. svjetskog rata efikasno se obračunavao sa zaostalim pripadnicima ustaškog režima. A i mnogim nevinima. I to je bilo doba Crvenog terora. I tada su na Blaževićevim montiranim suđenjima, a još više bez njih, nestajali stvarni ili izmišljeni protivnici. Petokolonaši.

Morao je Blažević barem nešto od toga ispričati Tomcu, koji mu je zdušno pomogao tražiti crvenu nit. Za tu pomoć nagrađen je namještenjem u kumrovečkoj željezari, u kojoj kažu živi svjedoci nije radio baš ništa. Možda lažu, možda lažno optužuju. Baš kao što Tomac mene lažno optužuje da sam petokolonaš.

Portal direktno.hr odbio je objaviti cijelo reagiranje na tekst Zdravka Tomca

Portal direktno.hr odbio je objaviti cijelo reagiranje na tekst Zdravka Tomca

Tomac to čini jer sam se usudio razgovarati s Efraimom Zuroffom, ravnateljem Centra Simon Wiesenthal, i zatražiti njegovo mišljenje o skandaloznom novom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Još ga je više pogodilo što sam se Zuroffa usudio pitati namjerava li nadzirati Hrvatsku. Možda sam krivo izabrao riječ, možda sam umjesto nadzirati trebao upotrijebiti riječ promatrati. No, zapravo se svodi na isto. Pitao sam Zuroffa hoće li pratiti događaje u Hrvatskoj, mojoj domovini kojoj treba pomoć da se odupre nadirućem fašizmu, izvrsno utjelovljenom u liku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Tomac mi u svom bijesu, lažno i bezobrazno, stavlja na teret da tražim protektorat nad Hrvatskom, da tražim ukidanje hrvatske samostalnosti. Štoviše, Tomac me, ne po prvi put, optužuje da sve što je domoljubno proglašavam ustaškim. Stvarnost je, naravno, potpuno drugačija. Prije bi se moglo reći da Tomac i Zlatko Hasanbegović sve ustaško proglašavaju domoljubnim. Na to nikada neću pristati jer domovina se ne ljubi zločinom, za domovinu se ne bori mržnjom, patriotizam nije i ne smije biti isključivost. Besmisleno mi je uopće naglašavati, ali moram da bi konačno ušlo i u tvrdu Tomčevu glavu, ja, Vojislav Mazzocco, volim svoju domovinu Hrvatsku. Volim je, između ostalog, i zato što Hrvati nisu ustaše. To sam Tomcu već rekao, ali on ne želi čuti.

Uporan je u falsificiranju mojih stavova baš kao što je Hasanbegović uporan u lažnoj reinterpretaciji povijesti. I to im nije jedina sličnost. Jedan se pod pritiskom javnosti napola odrekao svoga fašizma, drugi je iz komuniste, kao starleta u nekom reality showu, konvertirao u religioznog fašistoida. I jedna, i druga, preobrazba su, uvjeren sam, neiskrene. Da nisu, Hasanbegović bi se sasvim drugačije odrekao samoga sebe, a Tomac ne bi zazivao obračun s petom kolonom. Ne bi lažno optuživao i proganjao. No, ne može on protiv sebe. Iako moli Boga u glavi je ostao komunist. I nije čudno što se tako dobro složio s Hasanbegovićem. Komunizam i fašizam su braća po zločinu. Ciljevi su im ponešto različiti, ali metode su im jednake. Denuncijacija, progon, likvidacija. Tko se jednom zaljubio u Crveni ili Crni teror taj ne može iz njegovog zagrljaja.

Advertisements

Komentiraj

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: