I ti si zvijer s Risnjaka. I ja sam

Tamo negdje ’94. – ’95. prvi i posljednji put sam se popeo na Risnjak. Iz Crnog Luga, mislim da se staza zove Horvatova, do vrha ima nekih tri sata hoda. Nemojte me držati za riječ bilo je to vrijeme kad nam vrijeme nije bilo važno. Moje društvo je godinu prije, ili godinu poslije – vrijeme nije bilo važno, prokrstarila Nacionalni park uzduž i poprijeko, pa iznutra i izvana, ja nisam zbog nekih davno zaboravljenih razmirica.
Bilo je tada dijelova Nacionalnog parka u koje ni onih par rangera, tako se moderno kaže, nisu odlazili bez oružja zbog poludjelih divljih životinja koje su u parku tražile spas od rata. Ili su nam tako govorili da bi nas odvratili od izoliranijih dijelova parka da nas ne bi morali tražiti i izvlačiti iako smo bili u dobroj fizičkoj spremi, opremljeni, a i znali smo što i kako u divljini. Usprkos mladosti bili smo disciplinirani, oprezni, kako samo izviđači znaju biti. Gorska služba spašavanja tada je bila samo uspomena ili nešto što postoji u Švicarskoj.
Specijalci su tada bili na Velebitu. Držali su čuke s kojih su gledali na Krajinu i spremali se stuštiti i skršiti četnike. Imali su tada ispred sebe naoružanog i utvrđenog neprijatelja. Ginuli su, smrzavali se ili kuhali na velebitskom kamenu.
Četvrt stoljeća kasnije specijalci su na Risnjaku, hrane lisice, jazavce i ponekog medu.

Ljudi su to koji su obučeni za akciju. Na poligonima provode sate, dane i mjesece, vrijeme nije važno, dok im svaki pokret ne postane automatiziran. Kao kod robota. Kao roboti i slušaju komande. Međutim, specijalcima, za razliku od robota, postane dosadno.
Za koju pičku materinu oni satima, danima, mjesecima vježbaju ako navježbano ne mogu primijeniti u akciji? Od dosade specijalci postanu trigger happy, da sam talentiraniji znao bih tu frazu izreći i na hrvatskom, pa jedva dočekaju da mogu zapucati po nekome, munjevito isukati nož, šakom ili čizmom potjerati krv iz bubrega u mokraćni kanal. Zamislite kirurga koji provede godine vježbajući na leševima, a da mu nitko ne da priliku da operira živog čovjeka. Od frustracije bi vam takav izvadio slijepo crijevo i ako ste uganuli zglob.
Takve je specijalce MUP poslao na Risnjak da hvataju ilegalne migrante. Pustili su ih u divljinu, obučene i spremne. Jedva su dočekali da prekinu smrtnu dosadu i zapucaju, izvuku noževe, zgrabe nekog i pokažu da nisu za kurac naučili sto i četiri načina kako nekome nanijeti bol u samo jednom potezu. Pustili su ih da, za razliku od specijalaca koji su bili na Velebitu dok sam ja šalabajzao po Risnjaku, sva svoja znanja i vještine pokažu na ljudima koji samo žele proći kroz taj uski pojas Hrvatske i otići nekamo daleko na zapad, i koji nisu ni osvajači, ni naoružani, ni utvrđeni. Rekli su im da je to neprijatelj, a dosadom ubijeni specijalci su jedva dočekali neprijatelja. Rekli su im da silom zaustave seobu naroda, koju nije mogao zaustaviti ni Rim pa neće ni Hrvatska. Poslali su specijalce na, a ovo je najbolja riječ koju sam mogao smisliti, prolaznike. Jednom ćemo i mi negdje biti prolaznici. Pa će specijalci nekog drugog štiti od nas, kao što se onaj ranger s početka štitio od ratom izluđenih zvijeri.
Pita se ovaj planinar iz donjeg teksta tko je tu zvijer. Svatko. Prije 25 godina, medo i vuk, danas migranti, sutra vi ili ja.

Vrijeme nije važno.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/pismo-planinara-specijalci-su-mlatili-migrante-i-pucali-im-iznad-glava/2094248.aspx

Advertisements

Komentiraj

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

radio gornji grad

Regionalni časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja u prijelomu epohe

Mračni blog

Aktualna događanja, mediji, politika, ekonomija, kultura, literatura, društvo...

Hatzivelkos

Inficiran virusom novinarstva. Liječen. Ovisan o tastaturi i znakovima ispunjenoj bjelini ekrana

Marin Knezovic

Osobni blog Marina Knezovića

%d bloggers like this: