Tekst iz prvih dana Velikog lockdowna 2021.
Na šestom je katu živio “jedan šta je ima tuberkulozu”. Nikad ga nismo upoznali, odnijela ga je šućija dvadesetak godina prije nego što smo se rodili, ali Neri, Neli i meni bilo je zabranjeno držati se pašamana (gelendera, rukohvata na stubištu) dok smo se penjali na peti kat ili spuštali s njega na igru u dvorištu.
Baka Bose je, naime, bila mizofob.
Ozbiljan germo-vermino-bacilofob. Poštar bi joj donio penziju zarađenu za mašinom u Jugoplastici, ona bi ga lijepo primila u kuću, natočila mu bićerin travarice, a kada bi ga ispratila iz iste bi boce na krpu izlila poveću količinu rakije i prebrisala sve što je dotaknuo. Od kvake, do stolca, stola, a ako bi se, ne daj Bože, otišao popišati kućna zaliha rakije ozbiljno bi bila načeta.
Nera je, kao najstarija od nas troje unučadi, najviše stradala od bakinog straha od boleština. Jednom ju je prilikom izribala oštrom spužvom natopljenom u svemoguću rakiju samo zato što se sirotica igrala u parku u kojem su istovremeno bile i mačke lutalice. Osim bacila, koka, spiroheta, te virusa i gljivica svih vrsta, baku Bosu su užasavale i mačke jer ulaze u kante za smeće i otamo izlaze kao zli prijenosnici bolesti. Nera je zato završila do krvi izribana i obilato natopljena domaćim alkoholom. I suzama, jer postupak je bio poprilično bolan.
Dresirala nas je baka i posljedice te dresure ostale su žive do danas. Pred vratima imamo nekoliko vrsta dezinficijensa. Poseban za pse, baka bi se vratila u grob da vidi da imamo pse u kući, poseban za ljude, poseban za nešto treće čemu još nisam dokučio svrhu.
Pri ulasku u kuću presvlačimo se da ne bismo unijeli koronu u stan – onaj tko bi baki u hlačama izvana sjeo na kauč mogao se pozdraviti sa životom. Ono što nam je usadila prije više od 30 godina sada je odjednom postalo živo. Ne spominjemo više, doduše, onoga za šestog kata, ali pašaman ne diramo dok se penjemo na osmi. Svjetlo na stubištu palimo laktovima, presvlačimo se i dezinficiramo. Nama korona, dakle, nije donijela ništa novo.
Zbog potresa opet privremeno živimo zajedno, kao nekada u splitskoj Gajevoj 16, sličan nas je broj, u jednako malo kvadrata. Lijepo nam je kao kad smo bili djeca. Nera me još uvijek nije namlatila kao onomad kad sam se silom želio igrati njenim “kolicima Jugovinil”, ali ni to nije isključeno. I baš kao naša baka Bose nekoliko puta dnevno idemo “učinit skale” da ne poludimo od nekretanja.
Jedino me brine što sam usprkos svim bakinim protuepidemijskim mjerama iz njenog stana odvezen u zaraznu bolnicu s bolovima koje i danas živo pamtim. Taj dio povratka u djetinjstvo bih ipak rado preskočio.
Inokosni organ 