Novakova puzdra
Ne pamtim kada sam pročitavši neki tekst u novinama osjetio takvu nemoć kao kada sam sam se suočio s pet kartica koje je u Večernjem listu 12. studenog ispisao Slobodan Novak. Uspio je u njih ugurati toliko mržnje da sam se pred novinskim stranicama 18. i 19. osjećao kao zec kada ga iznenada na pustoj seoskoj cesti uhvate duga svjetla jurećeg automobila. Ukočen, nemoćan, prestravljen. Satima sam još osjećao mučninu od kanonade pljuvačke koja je štrcala iz njegovog akademskog pera. Pitao sam se može li se uopće odgovoriti čovjeku koji umjesto argumenata koristi žuč, tražio sam u njegovom tekstu nešto s čime bi se dalo raspravljati.
Referendumsko pitanje: „Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca“ podijelila je hrvatsko društvo. Iskopani su ideološki rovovi, a na brisanom prostoru između ZA i PROTIV prvi su stradali razum i pristojnost. O potonjoj koju je Slobodan Novak hladnokrvno likvidirao više se ne isplati pisati. Mrtva je i zakopana. Razum, nadam se, iako teško ranjen, valjda još diše pa vrijedi pogledati čime ga je to Slobodan Novak pokušao ubiti.
Atentat je koncipirao na pogrešnoj pretpostavci da su mogućnost i pravo jedno te isto. Pa piše: „Čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može ispuniti. Može ih do mile volje inokosno pokušavati ostvariti, ali ne i legalizirati. Praktički, nitko ne može spriječiti skakanje bez padobrana. Može nam biti ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut, rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do mile volje… Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama… pa onda još svoje egzibicije i svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom ponosa.“
Da je samo malo stao i razmislio prije nego što je počeo pisati shvatio bi koliko je njegova argumentacija zastrašujuća. Navest ću samo nekoliko paralela. Po njemu strojeve koji potpomažu održavanje života poput umjetnog srca ili pluća teško bolesnom pacijentu nikada ne bi trebalo ponuditi. Ako ne može samostalno disati, nema ni pravo da mu omogućimo upumpavanje zraka. Bubrežnom bolesniku ne bismo trebali omogućiti dijalizu, neka crkne od otrova koje mu vlastito tijelo proizvodi kada se nije u stanju sam pročistiti. Nažalost, još uvijek nismo dosegli stupanj napretka koji bi omogućio dijalizu misli, strojno pročišćenje duha od otrova mržnje. Slobodan Novaku bi trebala, usprkos samome sebi ima pravo na nju.
Slobodan Novak, nadalje, kao jedinu svrhu braka vidi prokreaciju. Ponovno pogrešno. Brak osim stvaranja potomstva ima još nekoliko funkcija. On je i ekonomska i emotivna zajednica, između ostaloga. Kada bi razmnožavanje bilo jedina svrha braka ništa ne bi priječilo da se i onima koji iz bioloških razloga ne mogu imati djecu, sterilnima, uskrati pravo na zasnivanje braka. Izvedemo li do kraja njegov argument valjalo bi prije pristupanja matičaru ili svećeniku izvaditi potvrdu o fertilnosti i pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću potpisati da svoju prokreacijsku sposobnost nećemo ni na koji način ograničavati. Tek tada bi po njemu brak bio valjan.
Još je besmislica nadrobio naš uvaženi književnik. O Paradi ponosa veli: „Jer time samo degutantno skreću pozornost na svoju nakaradnu osujećenost i uznemiruju većinsku javnost, ljude koji svoje prirodne sklonosti ne namjeravaju oglašavati i promicati (osim u pornografskom tisku), jer nemaju za to potrebe, ne pokreću lažne dileme, ne odvode u bludnju nedorasle i nezrele, ne preusmjeruju njihov odgoj i opredjeljenje, ne bacaju državu u trošak, ne dižu specijalce s nedjeljnoga ručka, ne ometaju gradski promet, ne deranžiraju hrvatske ministre i ministrice (koji bi, umjesto demagoškog posjeta i aplaudiranja paradi, posjetili radije koju pivnicu ili solarij)“. Svaki nesvršeni student filozofije primijetit će da je ova njegova konstatacija jednaka optužbi koju su atenski tužitelji sastavili protiv Sokrata. I on je „odvodio u bludnju nedorasle i nezrele, preusmjeravao njihov odgoj i opredjeljenje“ pa je morao ispiti čašu otrova kako je zapisao Platon u Fedonu. Pretpostavljam da bi Slobodan Novak rado napunio puno čaša istim napitkom. Uz to je ponovno zamijenio teze što je manje opasno, ali jednako glupo. Okrivljuje one koji paradiraju da bacaju državu u trošak i dižu specijalce s nedjeljnog ručka. Naravno, ne dolaze interventni policajci, ne specijalci ali kako bi akademik mogao znati razliku, štititi Paradu od huligana, nego huligane od Parade. Nadam se samo da Slobodan Novak, dosljedno svojemu stavu, neće ako ga, ne dogodilo se, kojim slučajem opljačkaju ili premlate na cesti smetati policajce svojim jadom i stvarati dodatni trošak državi. Nisu lopovi i nasilnici krivi što su ukrali ili premlatili, kriv je onaj kojemu se ima što ukrasti i koji ima tijelo pogodno za premlaćivanje. Pogotovo ako je manjina i ako se nema mogućnost sam braniti. Tada nema ni pravo na državnu zaštitu pa ni od Novakove gluposti.
U moru idiotarija koje je Novak napisao istaknuo bih još samo jednu. Ne političku, ni pravnu, ni filozofsku nego jezičnu. Puzdra je dio primarnog, a ne sekundarnog, spolnog organa u domaćih životinja. Vrećica je to u kojoj su smješteni testisi, mošnje, a ne dojke. Izraz se najčešće se koristi kod svinja što bi Slobodan Novak trebao znati, ne samo kao Dalmatinac nego i kao čovjek koji se ne libi svinjarija, a muda pokazuje samo pred manjinom.
Inokosni organ 